Zbilja, ima li u stihovima zbílje!?

 kompleksnim odnosima zbilje i poezije govori se otkad je stiha, a izvjesno je jedino to da se između ta dva pojma ne može staviti znak jednakosti. S jedne strane, čitatelja, znatiželjnika ili teoretičara uvijek iznova privlači priroda poetskoga prikazivanja kakva stvarnog događaja ili lika, tj. njegova neidentičnost s tim događajem ili likom. S druge strane, i najegzotičnije plodove pjesničke imaginacije čitatelj, znatiželjnik ili teoretičar nerijetko pokušava privesti na poznati teren i razumjeti ih preko vlastitoga iskustva predmetne stvarnosti. Nije naodmet još jednom ponoviti: i kada „preuzima“ temu iz zbilje, poezija ju temeljito preobražava, podvrgavajući je svojim konvencijama (žanr, metar, ritam), aktualizirajući jaz između svijeta i jezika, nudeći višak u kojemu se zapravo kristaliziraju njezini uvidi, iskustvo i semantika.

Dvoje je pjesnika gotovo u istom trenutku objavilo knjige koje nedvosmisleno uključuju reference na zbilju. Radi se o Ivanu Babiću i Ivani Perica. Babić je u zbirci Koncepcija vrta na rubovima jedne građanske biografije stvorio osobit lirski lik, a Perica je u zbirci Mirila željezničku nesreću u Rudinama izdignula u arhetip ljudske tragedije.

Ivan Babić (1961) pjesnik je koji je u dosadašnje tri knjige (Kasna molitva prstiju, Zvizda i Stigme svagdana) posvjedočio stilsku i tematsku raznolikost, iskušavao različite lirske oblike, metre i ritmove, progovarao s margina poznatih tekstova. U Koncepciji vrta zatječemo pak pjesnika koji je u potpunosti došao do glasa, teme i oblika. Zbirku čini 68 – mahom kratkih – pjesama u prozi raspoređenih u cjeline Kao, Ana, Vrt i Kraj. Na početku kao motto navedena je rečenica „Kupujem boje da ne bih s novcem živio“ Nikole Bilića-Jeličića kojega pjesnik predstavlja kao prijatelja i umjetnika. Iako je to jedino mjesto na kojemu se Bilić-Jeličić izrijekom spominje, Babićeva se zbirka pretvara u poetski portret tog čovjeka. Na temelju oskudnih podataka moguće je kazati da je Nikola Bilić-Jeličić (1960–2012) obrazovanjem bio akademski slikar, a nagnućem ekscentrični konceptualist, suvremenik događanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni od kraja sedamdesetih godina. No nerado je izlagao, dapače ustrajno je bježao od javnosti, pozornice i galerijskih svjetala, na koncu se vratio u rodne Studence gdje je do smrti živio i stvarao prema mjeri svojih nadahnuća i motiva. Među ostalim Bilić-Jeličić se bavio eksperimentalnom i multimedijalnom umjetnošću, karikaturom i dizajnom, izvodio performanse, postavljao instalacije u javni prostor i sl. Iako praktično nepoznat u umjetničkim krugovima, iza njega je ostalo golem i nesređen opus.

Izd. Studio moderna i Naklada Đuretić, Zagreb, 2014.

Rekreirajući jedan umjetnički put Babić ispisuje pohvalu osamljenosti, plahosti i vjeri u umjetnički eksperiment. Portret koji se rađa na stranicama Koncepcije vrta portret je iskonskoga umjetnika, umjetnika iz udžbenika, posvećenika, čovjeka koji živi u svjetovima koje stvara, koji se s njima rađa i umire poput pisca koji svako malo baca ispisane listove i kreće ispočetka ili slikara koji prije prvog poteza kistom uranja u bjelinu platna. U uvodnom ciklusu Kao Babićev umjetnik prikazan je kao čovjek koji otiske svojega nadahnuća „nanosi na papir i na lice“, koji stvara strasno i eruptivno. On je, veli pjesnik, zarobljenik poredbe, obitava u rječci kao i putuje s njom u druge riječi, predmete, bića, smislove, svjetove. Logika imaginacije gospodari njegovim životom. Ili, pjesnikovim riječima:

Ostavljam trag – osluškivao je jeku u sebi. Trag na papiru, trag na platnu, trag na zidu, na koži, na kori stabala, na nebu, trag u nekome.

Kao i ovu, autor još nekoliko pjesama organizira oko stvarnih ili apokrifnih iskaza svoga poetskog lika, iskaza koji zrače paradoksalnom ili zagonetnom oštroumnošću, npr.: „Nestalno se ne mijenja“ ili „Trošim vrijeme, trošim prostor“. Središnja cjelina zbirke Vrt otvara se pak umjetnikovom rečenicom „Vrt je ušao u sobu“, a nastavlja opisom sobe prepunom „rašeljkinih bobica i lišća, ptičjega izmeta i perja, užurbanih žutih mrava“. Citirani rečenica i opis naznačuju sasvim osobit vrt, vrt u kojemu je sve izmiješano, spojeno, zamjenjivo, pomično i gibljivo. Taj vrt je metafora umjetnikova svijeta, istodobno opijajuća i zbunjujuća, blistava i opasna. On je mjesto na kojemu se susreću red i nered, cvijet i korov, poznato i nepoznato. Iz teksta u tekst mijenja se njegov izgled, raspored i broj njegovih stanovnika, smjenjuju se vjetrovi, svjetlost i mrak, godišnja doba, zelenu boju nadomješta smeđa, nju bijela, broj staza neprestano varira, divlje i pitome životinje dolaze i odlaze. Ivan Babić zapravo obnavlja tradicionalnu simboliku vrta kao zemaljskog raja ili sjećanja na izgubljeni raj, kao „svijeta u malom, ali i povratka prirode u prvobitno stanje, poziva na povratak prvobitnoj prirodi bića“ (Chevalier – Gheerbrant). Još u 3. st. kineski je pjesnik Xi Kang uskliknuo: „Kakva li užitka! Šetam vrtom, prolazim beskonačnošću.“ Taj je usklik sasvim podudaran s emocionalnim odnosom Babićeva umjetnika spram vrta. Konceptualac se na koncu posvetio koncepciji vrta, iz (prividnog) kaosa izronit će možda čitav kozmos.

Tekstovi Ivana Babića su kratki, aforistični, oklijevaju između opisa i naracije, koncentriraju se na pojedinosti i trenutke u kojima se začinje događaj, u kojima njegov umjetnik kreće na neko od svojih nepredvidivih putovanja. Jezgrovitošću, logičnošću i skladnom unutrašnjom organizacijom pjesme u prozi taj pjesnik kao da stvara kontrapunkt umjetnosti svoga lika te upravo tako upozorava na njezin golem artistički potencijal, npr.:

U stari škartac umotao je korijen maslačka s grozdićima suhe zemlje. Kasnije će zemlju smrviti, dodati pljuvačku i cvjetni prah, smiješati boju i biljci udahnuti neki novi život.

Ivan Babić se u Koncepciji vrta predstavio kao pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu. Izvjesno je da je Koncepcija vrta od Nikole Bilića-Jeličića stvorila jedinstvenog vrtlara, a od Ivana Babića pjesnika koji tu jedinstvenost umije uvjerljivo istaknuti.

Izd. Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić, 2013.

Poetski prvijenac Mirila Ivane Perica (1984), književne znanstvenice s bečkom adresom, tematizira izlijetanje vlaka u Rudinama 2009. godine, tragičan događaj u kojemu je ugašeno šest života. Autorica je bila u tom vlaku. Knjigu čini 69 tekstova nimalo slučajno razvrstanih u šest ciklusa. Sam se naslov može čitati kao posveta poginulima. Mirila su naime pogrebna obilježja na Velebitu. Noseći pokojnika od kuće do groblja ljudi su smjeli samo jednom stati i odmoriti se. Na tom mjestu nastajala su mirila, kamena počivališta za mrtvace. Puk je vjerovao da na mirilima ostaje pokojnikova duša, a u grob se zakopava samo njegovo tijelo.

Knjiga se otvara proznim zapisom koji najavljuje „izvještaj“ o nesreći, ali oblikuje i konceptualni okvir unutar kojega će se o njoj misliti i govoriti:

Kao i svaka zemna tragedija, nestanak šestero ljudi tone u palimpsestu bešćutnih izvješća crne kronike.

Ipak, tone na drukčiji način no što je sjećanje marije perice blijedjelo, ili Kamovljevo, jer njihova se sjećanja svakom novom zemnom tragedijom obnavljaju.

Kao što svaka revolucija pamti sve prijašnje revolucije, tako i svaka zemna tragedija pamti sve prethodne zemne tragedije, a tijelo im je medij sjećanja.

Iako se pojavljuju elementi svjedočenja i dokumentiranja događaja, autorica već u uvodnom tekstu univeralizira svoj „izvještaj“ povezujući ga s iskustvima i rečenicama Danila Kiša (kao i svaka zemna tragedija) i Janka Polića Kamova. Kasnije se u zapisima Peričine preživjelice pojavljuju citati, parafraze i aluzije na tekstove Milana Begovića, Paula Valérya, Claudia Magrisa, Hannah Arendt, Jacquesa Derridaa i dr.  Iskustvo kazivačice se semiotizira, a tekst zbirke podjednako se referira na konkretan događaj i diskurze koji oblikuju usporedive katastrofičke narative. O tome rječito svjedoče naslovi ciklusa: H8, Grobnica za Borisa Davidoviča, Dunja u kovčegu, Naslijepo, L’oreille de l’autre i Pismo barba Luki.

Iskazi Peričine kazivačice obično su kratki, sastavljeni od rečenica koje nude elementarne informacije, kazivačica se obraća sama sebi (ti nisi gdje bi trebala biti), propituje se, analizira, uopćava. Na početku knjige njezin se govor usredotočuje na iskustvo nesreće. U stihovima se smjenjuju telefonski pozivi majci, prizori izbezumljenih i ozlijeđenih putnika, okrvavljena tijela, slike prevrnutih vagona i divlje prirode, naknadni komentari, psovke i sl. Npr.:

retardant tečno klizi u noći, prema gradu usporavajući,

dok se glumci na sceni kao pokvareni zupčanici

gombaju.

u pauzi ljudi potiho pričaju, neka pričaju,

o mladim ljudima iz vlaka studentima, kako je to strašno…!

(neki su, čuvši vijest, rekli astigospu, neki nbavakua, neki ntiiruda)

među njihovim šapama klizim i ja, neprimjetan duh,

prisutna preživjelica.  (Crna komedija...)

Tragični događaj nepovratno obilježava kazivačicu, pokreće rad njezine podsvijesti, nuka ju da ponire u dubine svoga bića, ali i u povijest ljudskih tragedija. Ona je tjeskobna, podvojena između tijela i duha, života i smrti, iznimnosti tragedije i neiznimne svakodnevice (ti si dupin i  ti si sloboda / koja na javi opjevava život, a nejavno otpotiha jeca). Ona bježi od iskustva nesreće i vraća mu se. Nesreća postaje prozor kroz koji počinje promatrati svoj život, ali i život uopće. U rekonstrukciji nesreće služi se sjećanjem, novinskim izvještajima i fotografijama, svjedočenjima ljudi, uobraziljom, asocijativnim poniranjem u literaturu. Pisanje za nju ponajprije ima terapijsku funkciju, jer trauma bi trebala biti manja ako se verbalizira i univerzalizira. U pjesmi Fali šest ona doslovce kaže da je papir dobar sugovornik „u borbi protiv grčevite šutnje“ te potom precizno pobraja emocionalna stanja i osjećaje koji ju obuzimaju:

papir nije palimpsest da bi mogao upiti flashbackove sjećanja,

sloj po sloj.

nevjericu, ravnodušnost, sreću. grižnju savjesti,

čuđenje, odsutnost, euforiju. osjećanje viška u sebi,

gorčinu, tupilo, uravnoteženost. izdaju.

Diskurz zbirke Mirila Ivane Perica kompleksan je, opor i izrazito nestalan. Kada počne nalikovati svjedočanstvu, iznenada ga prekine kakva metafora, onirički prizor ili poetična formulacija. Kada počne nalikovati klasičnom pjesničkom govoru, depoetizira ga kakav filozofem, novinska fraza ili poslovica. Itd. Izdvojena obilježja diskurza (kompleksnost, oporost i nestalnost) metonimijski prate stanje i karakter Peričine lirske kazivačice. Ona je istovremeno svjedokinja, žrtva i intelektualka, njezin govor na ćudljiv način određuju i omeđuju sjećanje i amnezija, osjećaji i erudicija.

Osim naglašeno emocionalnog iskustva nesreće i i njezine univerzalizacije povezivanjem s narativima katastrofa, diskurzivni potencijal zbirke Mirila na kraju se dopunjava političkom invektivom koja hrvatsku stvarnost prikazuje kao prostor kojim gospodare sitni interesi korumpiranih političara i njihovih adoranata koji po mjeri svoga neznanja upravljaju svim sferama naših života. U zadnjem ciklusu Pismo barba Luki pjesnikinja ispisuje sarkastično intoniranu poetsku optužnicu odgovornima za nesreću u Rudinama:

medeni medak puni ćelije vlaka

tijelima punim životnih sokova, žutih

podmazuje kola retardantom voskom smolom

i smiono naplaćuje oproštajnu vožnju:

ne bere med ni brigu za trud, za vlak,

sasvim na hrvatski način živi ivan medak. (Beremēd)

S polemičkim smo se tonom iznova vratili konkretnoj zbilji i konkretnome događaju. Mirila je nedvojbeno višeliko kodirana, osviještena i ambiciozna knjiga.

* * *

Ako se dva opisana primjera promotre kroz prizmu odnosa zbilje i poezije, razdjelnica među njima mogla bi se ovako predočiti: opjevavajući život stvarnog čovjeka Ivan Babić pribjegava njegovoj lirskoj individuaciji i mistifikaciji, dok Ivana Perica polazeći od stvarne tragedije pribjegava njezinoj arhetipizaciji i semiotizaciji. U oba slučaja na djelu je poetizacija koja u prvi plan ističe karakter percepcije, interes, emocionalna, spoznajna i ideološka uporišta govorećega subjekta.  Zbılja, ima li uopće u stihovima zbílje!?